Vrijeme

13 °C

Život na otoku

Utvrđeno je, na otoku Hvaru borave ljudi već duže od 5000 godina. Nije ni čudo, naš otok je jedinstveno i lijepo mjesto.

Naš?

Nema te civilizacije i naroda iz nekad poznatog svijeta Mediterana, koj na otoku Hvaru nisu ostavili svoj trag. Trag, vidljiv i jasan, s prepoznatljivim ciljem. Bolji, ljepši, sigurniji život.

Otok je simbol za izdvojenost i izolaciju. More koje nas okružuje je naša sudbina. Dijeli nas od drugih i spaja sa svima.

Otočani su zbog toga posebna vrsta. Vrijedi ih upoznati. Gostoljubivi, racionalni, tolerantni, vesele se životu na poseban način. Izolacija i istovremena povezanost sa svima, paradoks je koji traži od nas otočana drugačiji životni stav.

Prvim otočanima naročito. Trebalo je hrabrosti, trebalo je mašte, znatiželje, kreativnosti, sposobnosti i upornosti, uputiti se na otok, u nepoznato. Na otok se može doći samo preko mora. Nužno je bilo poznavati i savladati i brodogradnju i plovidbu.

 
 

Otok Hvar prepun je svoje povijesti. Svi doseljenici, a svi su doselili, ostavili su dokaze svog postojanja. Svakim tragom, svakim kamenom uvjeravaju nas u svoje sposobnosti, u svoju dobru volju i želju za udobnim, uređenim i trajnim životom na otoku kojeg su izabrali.

Od pretpovijesnih vremena svi su ostavili dokaz svoje dobre namjere. Svi su dolazili, da bi ostali. U svima se javljala ista želja. I znatiželja. Otok preko mora. I morali su uvijek pokazati sve one osobine koje i danas određuju otočane, jer na otok je najprije trebalo doći, pa na njemu živjeti. Asimilirati se, prilagoditi se. Različite kulture, različiti jezici, čak i rase, ostvarili su suživot, što su mogli samo mudri i razumni ljudi. Na otoku su boravili, od otoka živjeli. Svi su otok smatrali svojim domom, tako ga koristili, radi toga ga zajednički branili i za sebe ga uređivali, a za nasljednike čuvali. Otok je bio njihov život, njihova sudbina i sloboda.

 

I svi su kroz povijest radili isto. Ili skoro svi. Bez pretenzija za potopnom povijesnom istinom, možete nabrajati sve poznate civilizacije ili narode Mediterana, od Ilira, Grka, Rimljana do Venecije, Austrije, Francuske, svi su se ponašali kao svoji na svome. Takva je bila povijest. Gdje su se našli bila je njihova domovina. Otočani su uvijek ljubomorno čuvali svoj otok, pa tako i mi Hvarani. Zato su po cijelom otoku Hvaru razasute gradine, utvrde, tvrđave, izvidnice.

Želja za uređenim životom vidljiva je u našim uređenim naseljima, lijepim crkvama, palačama, bogatim kućama, podijeljenim i obrađenim poljima, vilama rustikama.

Nepomućena idila?

Ipak nije, u najmanje dvije iznimke.

Od svih naroda i svjetskih sila koje su se obrele na otoku, Turci su ostali najkraće, tek koji mjesec, a napravili su najveću štetu. Ostali su koliko im je trebalo da sve poruše, zapale i otišli su, zašto?

Jedini nisu došli ostati. Ostala je zato šteta, radi koje Otok nikad nije i neće biti što je mogao biti. U desetak dana zatrli su 50 stoljeća rada i napretka.

Branili su se Hvarani od nasrtljivih sila, osvajača, uglavnom uspješno. Otok je mijenjao vlasnike, a otočani su ostajali. Novi su vlasnici opet i iznova radili na boljem i sigurnijem životu. Uvijek novi zakoni, nove utvrde, nove ceste, nove kuće nove luke. Svaki put novi procvat, bolji i uređeniji život, otočanima je otvarao nove mogućnosti.

Danas, kao i nekad, luke su vrata otoku u okolni vanjski svijet. Kroz njih ulaze i kroz njih izlaze, preko njih dolaze neka nova vremena, a otočani su znali i znaju sa tim živjeti.

 
 

Mi koji sada i danas živimo na otoku, još uvijek primamo posjetitelje s urođenom gostoljubivošću, racionalno i tolerantno. Doći k nama, znači dobiti priliku upoznati našu posebnu vrstu, jer mi smo otočani.

Još nismo otišli, još nas nisu asimilirali, kratko smo ovdje, tek par stotina godina. O našem utjecaju suditi će oni koji dođu, koji nas naslijede, kao što mi danas sudimo onima koji su bili. Divimo se i hvalimo se onim što su nam ostavili naši prethodnici. Sve to možete vidjeti, sve ćemo vam pokazati. Živimo u okruženju Mediterana, sačuvali smo ga, još ga je moguće izvornog upoznati i doživjeti.

Nažalost, proces doseljavanja nikad nije gotov, ni proces osvajanja nije gotov, samo se promijenio način. Mediteranci više nemaju onu crtu razuma i podozrivosti, mi se više ne branimo od došljaka, tako da ih gostoljubivo nagovorimo na naš način življenja. Vrijeme gradnje utvrda debelih zidova je prošlo, danas je vrijeme drugačijih nasrtaja i drugačije obrane, koju mi otočani nismo savladali.

I to je onaj drugi primjer razbijanja otočke idile. Mi ovakvi, nesvjesni i mediteranski naivni, gubimo svoju budućnost. Obmane kojima se crta naše bolje sutra izbrisat će naš Mediteran u nama i u našoj okolini.

Zato je posljednji čas, doći, vidjeti i osjetiti ovaj otok koji je još uvijek Mediteran kakav je nekad bio i njegove otočane koji su još uvijek mediteranci, makar do toga više nikome osim njima samima nije stalo.

Za par godina će i vama biti svejedno gdje odlazite. Svugdje ćete naći isto. Iste kuće, istu hranu, iste ljude, luksus, a Mediterana više neće biti na otoku Hvaru.

Zato dođite baš sada, dok je otok Hvar još naš, nas otočana, hvarana, mediteranaca. Još možete čuti našu pjesmu, piti naše vino, jesti našu ribu, osjetiti našu gostoljubivost!

Dobro došli!

Ranko Avelini, prof.

Newsletter

Unesite e-mail adresu i primajte vijesti